"Svaki dan osjećam da se iznutra razvijam,da se primjerice oslobođenje i da je priroda lijepa,da su ljudi dobri pored mene,da je ova pustolovina zanimljiva!" - jedna od rečenica trinaestogodišnje Anne Frank.

Ona je bila žrtva nacističkog progona i ideologije,i tako je opisivala svakodnevnicu provedenu u stanu od dvadeset i pet kvadrata u Amsterdamu u kjemom se njena rodbina,zajedno s još jednom,skrivala pune dvije godine. Anna Frank se rodila u Frankfurtu na Majni 12.6.1929. kao drugo dijete Otta i Edith. S tri godine starijom sestrom Margot je često zapadala u svađe,ali razdoblje skrivanja od nacističkih progona učvrstit će njihovu vezu. Otac Otto,kojeg je posebno voljela,radio je u banci,a majka se brinula za kućanske poslove. Za Margot i Annu to je bilo idilično razdoblje. Na svoj trinaesti rođendan Anna je dobila dnevnik. Odmah je počela ispunjavati retke u kojima se obraćala svojoj imaginarnoj prijateljici. Glasine da Židove iz Nizozemske šalju u Njemačku u "radne kampove" postale su stvarnost,a prvi poziv dobila je Margot.

Roditelji su postali svjesni da će svi završiti u zatvoru ako se kći tom pozivu ne odazove pa se sele u pripremljeno sklonište zajedno s rodbinom Van Pels. Sklonište je bilo smjesteno u poslovnoj zgradi, u vlasništvu kompanije za koju je Otto radio i sastojalo se od  nekoliko prostorija skrivenih iza pomićne police za knjige. A vijesti su bile sve gore i gore. Dvadeset i četiri sata dnevno ove dvije obitelji boravile su u skrivenom prostoru. Preko dana su morali biti izrazito tihi zbog zaposlenika u zgradi, a noću što manje paliti svijetlo. Jedino što im je bilo preostalo bilo je čitanje, učenje i razgovor. Ana je svoje misli i osjećaje djelila jedino sa dnevnikom. O racijama širom Amsterdama slušali su samo preko radija, a informacije su dobijali i od pomagača.

Većinu ljudi nacisti  su odvozili na istok u logore iz kojih se mnogi nisu vratili. Ana o tome piše: "Pretpostavljamo da je većina ubijena. Na engleskom radiju kažu da ih ubijaju plinom. Možda je to najbrži način da čovjek umre. "Osjećam se grozno". Nakon dvije godine izolacije do njih dolaze fantastične vijesti: počelo je veliko iskrcavanje saveznika. Hoće li okupirane zemlje Europe konačno biti oslobođene? Ana se nada povratku u školu najkasnije u rujnu ili listopadu. Petak, 4.8.1944. bio je kao i svaki drugi. Obitelji Frank i Van Pels bile su nečupujne i tihe u svom skloništu, kao i uvijek. Otto je Peteru Van Pelsu, Aninoj prvoj i zadnjoj simpatiji, ukazivao na greške u diktatu koji je pisao, kada su se na vratima pojavila tri nizozemska policajca s njemačkim oficirom. Netko ih je izdao. Nakon što su ih odveli, dvije žene koje su im pomagale pokupile su papire iz Anina dnevnika s poda s namjerom da joj ga vrate kad ih puste. Ana više nikada nije vidjela svoj dnevnik. Njena imaginarna prijateljica Kitty više nikad nije čula što se s Anom događa, ni kako se osjeća.

Osmoga kolovoza dovezeni su u Westerbork gdje su čitave dane radili, ali su smjeli pričati jedni s drugima.

Drugog srpnja imena svih osmero stanovnika malenog skrovišta u Prinsengrachtu pročitana su s popisa ljudi koje su nacisti odlučili odvesti na istok na neodređenu lokaciju. Sljedeći dan krenuli su na put s kojeg se neki neće vratiti. Margot i Ana u ožujku 1945. oboljovaju od tifusa i obje umiru u vrlo kratkom razmaku od nekoliko dana, možda nekoliko tjedana prije nego što je logor oslobodila engleska vojska. Jedini preživjeli od dvije porodice bio je Otto Frank. Nadao se da će vidjeti svoje kćeri, ali je saznao da su umrle.

Žena koja je pronašla Anin dnevnik dala ga je njenom ocu, koji je ispunio Aninu želju, tako što je objavio njen dnevnik.  Dvije godine u izolaciji od vanjskog svijeta razvile su u toj djevojčici, koja je tek trebala početi živjeti, nevjerojatnu maštu, smisao za druge, osjećaj za pravednost, a iznad svega sazrjeo duh.

Ona u to vrijeme proživljava osjećaj zaljubljenosti, iskušava svoje mogućnosti pišući fiktivne priče, bilježi svoja razmišljanja o Bogu, životu, ljudima, mašta o tome da postane poznata spisateljica. Ana Frank je kroz svoj zapis ipak odavala prvenstveno optimističnu i neiskvarenu ličnost, otkrivala je djevojčicu koju su, usprkos nesvakidašnjoj životnoj situaciji, morile brige obične tinejdžerke - ljubav, prijateljstvo, želje, nesigurnost. Jedina je razlika u tome što su Ani ostale samo njene misli koje nije mogla ostvariti, a one će uvijek biti podsjetnik na užase rata koje, nažalost, još uvijek svi ne razumiju: "Jednog će dana završiti ovaj strašni rat, Sigurno će doći doba kad ćemo ponovno biti ljudi, a ne samo Židovi."

Kućom u kojoj se skrivala Anne Frank sa svojom obitelji i prijateljima možete prošetati klikom na sljedeći link:

http://www.annefrank.org/en/Subsites/Home/